Pave Župan Rusković, bivša ministrica turizma smijenjena je s pozicije predsjednice Destinacijskog menadžmenta grada Dubrovnika nakon što je javno, u medijima izjavila da s obzirom na ponašanje Australaca u Dubrovniku bilo bi bolje da takvi turisti niti ne dolaze.
Da sam takvu izjavu čula prije nekoliko godina i sama bih se zgrozila i smatrala ju potpuno neprihvatljivom i ksenofobičnom. Međutim, prije nekoliko godina bila sam u Lagosu u Portugalu i tamo nisam imala posla s mladim Australcima, već s mladim Britankama, ali situacija je ista.
Iako sam osoba mlađe životne dobi i razna mladenačka pijanstva i razularenost nisu mi strani, ponašanje mladih Britanki bilo je doista jezivo i potpuno nezamislivo dok to doista sami ne iskusite. Bile su to mlade cure, od nekih 17-20 godina koje su se ponašale, doslovno, kao da su puštene s lanca. Lokale su cijeli dan do obamrlosti, a onda se bi cijelu noć vucarale po gradu, derući se iz petnih žila, valjajući se po podu, povraćajući gdje stignu. Boravila sam u tzv. guest housu gdje sam s prijateljicama imala unajmljenu sobu, a drugu su zauzimale Britanke. Jedna od njih je dovela nekog frajera u sobu s kojim se seksala, a ostale su se vratile oko 5 ujutro i derale su se iz petnih žila i lupale po ulaznim vratima tako snažno da sam mislila da će ih razvaliti-jer nisu imale ključ, a njihova prijateljica koja je imala noćnu zabavu s već spomenutim frajerom nije ih doživljavala ni pet posto. Bučile su tako sve dok ih konačno jedna od nas nije pustila unutra.
Jednako tako ponašaju se i Austaralci u Dubrovniku i ne samo da smetaju domaćima, nego smetaju i drugim turistima. Da se razumijemo, uopće nemam ništa protiv niti cuganja niti bančenja, uostalnom i Nijemci cugaju ko smukovi, ali ponašanje koje je postalo karakteristično za Britance i Australce je prestrašno. To si ne možete ni zamisliti dok ne vidite.
Uostalom, Nijemci koji baš kao i Britanci, rado odlaze na Kretu, sada prije odmora od svojih turoperatora traže da ih smjeste u drugo mjesto, u kojem nema Britanaca. Vjerojatno zato što ni oni ne mogu trpjeti nezamislivo ponašanje Britanaca.
I zato apsolutno podupirem Pave Župan Rusković.
Niall Ferguson je istaknuti i vrlo hvaljeni britanski povjesničar. Barem ga tako svuda reklamiraju. Međutim, njegova knjiga Kolos-uspon i pad američkog imperija meni je veliko razočaranje.
Ferguson u ovoj knjizi pokazuje prvenstveno da je veliki britanofil i iz nekog razloga još veći amerikanofil. Teze koje postavlja i brani u knjizi meni su potpuno neprihvatljive.
Naime, Ferguson smatra da je činjenica da je SAD velesila, odnosno potencijalni imperij vrlo dobra, pa čak i nužna za današnji svijet. Dobro je da SAD vojno intervenira u raznim zemljama postavljajući i smijenjujući režime kako Americi odgovara. Dobro je da je SAD vojno prisutan dulji niz godina u takvim zemljama, a također smatra nužnim da se petlja u unutrašnje stvari pojedinih zemalja koje bi trebale imati velike koristi od toga. SAD bi trebao utjecati na stvaranje nacija, njihovu (možeš misliti) demokratizaciju i trebao bi ostati u njima prisutan sve dok ne postave stabilnu vladu (čitaj: vladu potčinjenu SAD-u). Pri tome se najčešće referira na Irak i Afganistan. A pri tome zaboravlja na činjenicu da američko vojno uplitanje u unutrašnje prilike niti jedne zemlje tim zemljama nije donijelo ništa dobro. Treba se samo prisjetiti krvlju okupan Vijetnam koji danas nije ništa bolje stojeći, demokratskiji od onog 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Amerikanci su u prosincu 2011.g. konačno napustili Irak nakon 9 godina, a Irak je ostao razrušena zemlja koju razdire borba između sunita i šiita.
Najveća cveba je naravno, Velika Britanija. Tvrdnja da je Indija kao britanska kolonija imala samo koristi od Britanije jednaka je tvrdnji da je nacizam bio zapravo jako dobar, jer je pokrenuo industraijalizaciju u Njemačkoj, pa je Njemačka gospodarski prosperirala. Po Fergusonu, dobra koja su Britanci zauvijek ostavili Indiji, su izgrađeni sustav željeznica, dobra i relativno nekorumpirana administracija i slično. Pa nisu Britanci radili željeznice za Indijce, nego za sebe! Zato da bi lakše prevozili robu koju su opljačkali i isisali iz Indije s jednog dijela zemlje u drugi. Sve dobroga što su Britanci možda i napravili u Indiji, napravili su zbog sebe. Također navodi da korist (financijska) koju je Britanija imala od svoje kolonije zapravo nije tako velika kako se misli. Totalna glupost, jer je Britanija svoju moć u svakom pogledu mogla zahvaliti isključivo svojim kolonijama (uključujući i Indiju) koje je brutalno iskorištavala, eksploatirala i izrabljivala. Da ne govorimo o brutalnosti kojom su Britanci vladali Indijom. Pa nisu se Indijci pobunili i skinuli kolonijalni jaram zato jer im je bilo baš super pod Britancima, već zato jer su bili žedni slobode i siti brutalnosti Britanaca.
Sve u svemu knjiga je veliko razočaranje i glupost.
KADA je riječ o prirodnim katastrofama, 2011. je nedvojbeno najviše obilježio potres u Japanu 11. ožujka, nakon čega je došlo do razornog tsunamija, a naposljetku i do velike nuklearne katastrofe potekle iz elektrane Daiichi Fukushima.
Epicentar potresa bio je nekih 70 kilometara od poluotoka Oshika, a magnituda mu je bila 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, što ovaj potres čini najjačim u japanskoj povijesti, te ga uvrštava među pet najsnažnijih otkad se provode seizmološka mjerenja. Potres je uzrokovao tsunami koji je na pojedinim dijelovima dosezao visinu od čak 40 metara, a probio se čak deset kilometara u unutrašnjost Japana.
Posljedice su za Japan bile razorne: 16.000 poginulih, 3500 nestalih, stotine tisuća ljudi ostale su bez domova, a ekonomska šteta se procjenjuje na 235 milijardi dolara, što ovaj potres čini najskupljom prirodnom katastrofom ikad. Najgore od svega je što će posljedice katastrofe Japanci osjećati još desetljećima, jer, dok se ruševine mogu relativno lako počistiti i sanirati, radijacija puštena zbog kvara na reaktorima u nuklearnoj elektrani u Fukushimi ne može. Riječ je o najvećoj nuklearnoj katastrofi nakon Černobila, a ovaj put je svijet uistinu zastao i upitao se ima li takva vrste proizvodnje energije smisla s obzirom na katastrofalnost mogućih posljedica.
Nažalost, Japan nije bio jedina zemlja koju su ove godine pogodili snažni potresi. Novozelandski grad Christchurch 22. veljače pogodio je potres jačine 6.3 stupnjeva po Richteru. Poginula je 181 osoba, a infrastruktura je pretrpjela ogromnu štetu. Okolnu regiju manji su potresi nastavljali pogađati tijekom cijele godine, a izvanredno stanje u državi ostalo je na snazi do 30. travnja. Razoran potres jačine 7,1 stupnjeva po Richteru u listopadu je pogodio Tursku, a epicentar je bio blizu grada Vana. Prema službenim podacima, poginulo su 604 osobe, a ozlijeđeno je još preko 4000 ljudi. Procjenjuje se kako je 60.000 ljudi trajno ostalo bez svojih domova.
U 2011. godini gotovo da i nije bilo regije koju nije pogodila neka ozbiljna poplava. Počelo je s jakim poplavama koje su u siječnju pogodile Australiju, a jake kiše su u regiji Queensland zauvijek promijenile živote 200.000 ljudi. Službene brojke navode 35 mrtvih i devet nestalih, a australska ekonomija pretrpjela je štetu od 30 milijuna australskih dolara. U istom mjesecu jake poplave su pogodile i brazilsku saveznu državu Rio de Janeiro, gdje je u bujicama i odronima poginulo preko 900 osoba.
Najpogođenije su ipak bile azijske zemlje. U Kini su jake ljetne kiše odnijele 355 života. Direktno su pogodile 36 milijuna ljudi, a šteta se procjenjuje na 6,5 milijardi dolara. Na Tajlandu je ove godine sezona monsuna, koja još uvijek traje, također uzrokovala ogromne poplave i odrone, a dosad je poginulo preko 657 osoba. Šteta se procjenjuje na nevjerojatnih 45 milijardi dolara, što ovu katastrofu svrstava među četiri "najskuplje" ikad. Monsuni su i u Pakistanu raselili milijune ljudi. Odroni i bujice u srpnju su u Južnoj Koreji odnijele 40 života.
Ovih dana snažan tajfun Washi hara po Filipinima, a dosad je prijavljeno 1249 žrtava. U Europi je najznačajnija poplava zabilježena u talijanskima regijama Liguriji i Toskani, gdje je u bujicama u studenom poginulo 10 osoba, a turistički biser Monterosso doslovno je prebrisan "sa lica Zemlje".
Dijametralno suprotan problem, ali s jednako razornim učincima, pogodio je rog Afrike. Nezapamćena suša izazvala je humanitarnu katastrofu koja je direktno pogodila 13,3 milijuna ljudi u Somaliji, Etiopiji, Keniji, Sudanu i Džibutiju. Velika glad uzrokovala je ogromne migracije iz Somalije, te se procjenjuje kako je nekoliko milijuna ljudi na koncu dospjelo u improvizirani kamp u Keniji.
Mnogi taj put, nažalost, nisu izdržali. Iako službenih brojki o broju umrlih zapravo nema, dovoljno zastrašujuće zvuči procjena da je od gladi samo u Somaliji umrlo preko 30.000 djece mlađe od pet godina. Iako je svijet na koncu reagirao i poslao humanitarnu pomoć, ona je evidentno bila zakašnjela i nedovoljna. Glad i bolesti i dalje će nastaviti uzimati danak među stanovništvom Afrike, a tako će se i nastaviti dok se ne pronađe sustavno rješenje koje će probleme ovih ljudi prevenirati, a ne samo sanirati kada prijeđu u kroničnu fazu.
Tu treba i pribrojiti i brojne revolucije u arapskim zemljama pod nazivom "Revolucije jasmina". Tako je najprije u Tunisu svrgnut predsjednik Ben Ali koji je pobjegao iz zemlje, a Tunis se sada bori za uspostavu normalnog funkcioniranja zemlje što ide teško, jer islamističke stranke vrše jak pritisak.
Potom je u Egiptu svrgnut Hosni Mubarak kojem se sada sudi za brojne zločine i malverzacije. Slobodni izbori u zemlji još nisu provedeni, a vojska ne želi tako lako predati vlast tako da su ponovo počele demonstracije i krvavi sukobi na trgu Tahrir u Kairu.
Nakon krvavih sukoba u Libiji je konačno svrgnut i ubijen libijski pukovnik Moamer Gadafi.
U Pakistanu su američki specijalci pronašli i ubili Osamu bin Ladena.
Demostracija je bilo i u Jemenu gdje je predsjednik obećao slobodne izbore do kojih još nije došlo, najmanji pokušaji demonstracija spriječeni su u Maroku.
U Siriji i dalje traju krvavi sukobi u pokušaju svrgavanja diktatorskog režima predsjednika Al Asada koji nema namjeru uzmaknuti.
Diljem SAD-a te u Velikoj Britaniji zabilježeni su prosvjedi građana protiv bogatih bankara i financijaša u namjeri da se bogatstvo ravnomjernije podijeli, a ne da bogati budu još bogatiji, a siromašni još siromašniji.
U Hrvatskoj pamtit će se izbor predsjednika Ive Josipovića i konačni poraz HDZ-a na izborima te pobjeda koalicije Kukuriku- SDP, HNS, Stranke umirovljenika i IDS-a.
Osim toga, ovu godinu ćemo pamtiti po nezapamćenom broju afera i velikom broju političara i "faca" u pritvoru. Tu su afera Podravka, Indeks, Fimi medija i drugi, tj. Sanader u pritvoru itd.
U devetom mjesecu ove godine kupila sam nove leće. Polutvrde, kao i uvijek. Danas, dva mjeseca kasnije morala sam u optiku da ih ispoliraju, jer sam primjetila neku masnu mrlju koja mi je smetala. U optici su vrlo ljubazno mrlju otklonili i rekli mi da imam jednu VELIKU ogrebotinu na leći. I da moram paziti kak rukujem s njima, jer su leće osjetljive. I bla bla bla.
Grrrr, bila sam ljuta ko pas. Leće nosim već 20 godina i dobro se znam brinuti za njih, ne trebaju mi optičarske prodike. I nemam duge nokte i nisam ih nigdje ogrebla, jer ih pazim i mazim. Sigurna sam da su mi prodali leće s ogrebotinom, ali ju ja nisam mogla opaziti. Ali ne bi oni nikad priznali svoju grešku, njima je uvijek kriv korisnik koji se, majmun, ne zna brinuti o lećama. Ma dajte molim vas! Stvar je u tome da optičari prodaju nekvalitetno smeće od leća koje su s godinama sve lošije i lošije. I to nije samo moje mišljenje već i mnogih drugih dugogodišnjih korisnika leća. Ak sam ja, nisu i svi ostali budale!
Moje prve leće bile su jedine dobre, bile su fantastične! Iako im je formalno rok trajanja samo 1 godinu, ja sam ih bez ikakvih problema nosila pune četiri, a nosila bih i dulje da mi se dioptrija nije u te četiri godine drastično promijenila. Te su leće bile naručene iz Švicarske, jer se tada nisu proizvodile kod nas i čekale su se dva mjeseca. Ali su zato bile peri-deri. Nosila sam ih od jutra do mraka, da i nisam znala da ih uopće imam u očima. Za naočale u to vrijeme nisam ni čula, jer mi uopće nisu trebale. Stavila bi ih ujutro čim bi se probudila i skinula navečer, prije spavanja. Jednom sam s razredom bila na nekom izletu i nisam ih skidala punih 48 sati! Bez ikakvih posljedica! Kakve tablete za skidanje proteina, ma za to nisam ni čula onda.
A sada... Sad ih nosim samo po vani, doma nosim naočale, jer su toliko loše da ih ne mogu nositi cijeli dan. Često nešto svrbucka i žulja. Pa se malo magle, pa se maste... A koristim i te usrane tablete za skidanje proteina. I opet su leće sranje. Nitko me ne može uvjeriti u suprotno, ali danas se leće proizvode kod nas i ništa ne valjaju.
Uvjerava me danas optičar da se leće danas proizvode od kvalitetnijih i boljih materijala, da su plinopropusne što je bolje za oko i ne znam što sve ne. Ali kako mogu biti kvalitetnije danas, kad ih ne mogu nosti cijeli dan kao prije, kako mogu biti kvalitetnije, kad im je stalno neki vrag, a prije im bez korištenja specijalnih tableta nije bilo ništa? Kako mogu biti kvalitetnije kad sad traju jedva godinu dana, a prije su trajale i po četiri?
Nek sve ide lijepo k vragu i nek nam vrate one stare, obične tvrde leće. To su bili dani! I nek mi ne seruckaju više o tome kako su danas osjetljivije, ali kvalitetnije. Jednostavno, nije istina!
Današnja tehnologija je napredna, a tehnika kvalitetnija nego nekad. Puno je više mogućnosti... A danas je kvalitetnija, malo morgen.
Nekad su se automobili kupovali na kredit i koštali su gotovo kao stan i to je za svakog građanina bila velika investicija. Ali su bome i bili kvalitetni i trajali su. Rok im je bio neograničen.
Danas se automobili kupuju gotovo kao paradajz na placu, to više nije životna investicija. Ali bome ni ne vrijede baš puno. Napravljeni su da traju svega nekoliko godina kako bi kupac nakon nekih 5 godina kupio novi. I ne daj bože da ti se pokvari kompjuter od auta, jer onda te popravak, ako se uopće i može popraviti, košta ko svetog petra kajgana. Prije je i kupnja televizora predstavljalo cjeloživotnu investiciju, kupnju na kredit. I nemali broj tv-a starih i po 30, 40 godina i danas radi. Danas se tv kupuje na diners ili american na svega par rata. I jednako tako traje tek par godina. Jer nisu ni napravljeni zato da bi trajali 30 ili 40 godina, kao nekad.
Prije je kvaliteta bila iznad svega. Jest da je ona i koštala, ali kad si nešto kupio to je valjalo i trajalo je.
Meni je već dosta tog konzumerizma i podilaženju proizvođačima kako bi oni prodali što više, a pri tome nekvalitetno.
Gdje su ona vremena kad je televizor trajao i po 30 godina? Ja bi da se ta vremena vrate!
Sapunice ne podnosim ni pod razno. Niti jedne vrste, niti jedne zemlje. Iako su mi turske valjda dno dna. Pa di smo to mi došli da gledamo turske, ljudi turske, ej, sapunice?
Međutim, ono što me ljuti, a vidim da su i drugi primijetili je to što ih se sada naziva DRAMSKIM SERIJAMA! Pobogu ljudi, pa to su sapunice, sapunjare, soap opere, telenovele, kaj god hoćete, ali dramske serije sigurno nisu! To je poniženje za stvarne i prave dramske serije tipa Prosjaci i sinovi itd. Zar netko misli da će se sapunice više gledati ili da će dobiti na kvaliteti ako ih nazovu dramskim serijama umjesto sapunicama? Ne, neće. Onaj tko ih neće gledati, neće kako god ih nazvali. I zato, nazovimo stvari pravim imenom!
Drugo što me ljuti je ta totalna poplava bljutavih sapunica u prime timeu, u najelitnijem terminu svih domaćih kanala. Di smo k vragu došli kad i htv1 i rtl i nova tv emitiraju sapunice u prime timeu?!!! Zašto više nije dovoljno da se emitiraju u podne ili eventualno oko 6 kad ih gledaju domaćice i eventualno zaposleni ljudi kad dođu doma s posla ako ih to već veseli? Zašto više nema normalnih serija u to vrijeme? Katastrofa. Di smo mi to došli?
Ove godine odlučili smo farbati zidove u viksi. Našli smo nekog fušera koji je obavio posao. Lik ima oko 50 godina i radi sve žive moguće fizičke poslove kako bi preživio. Bio je zaposlen kod jednog obrtnika, prijavljen, sve legalno. A onda je doživio moždani udar i obrtnik ga je morao otpustiti. Srećom (eh ako je to sreća) čovjek je bio toliko pošten da mu je platio sve zaostatke i dugovanja. Lika nitko sad ne želi zaposliti i on životari od takvih poslova. Meni i familiji se jako smilio, bilo nam ga je jako žao. Bilo je pakleno vruće, a on je farbao i mučio se. I šutio i bio sretan i zadovoljan sa svakom kunom koju je dobio. A mi smo željeli samo da što prije završi, jer nas je bilo strah- što ako mu se dogodi nešto (nedajbože novi moždani ili nešto slično) dok on siromah šljaka kod nas po toj groznoj vrućini. Sve je na kraju dobro završilo, a on je otišao dalje šljakati i životariti.
Tužno je to što je on Vukovarac i borac. Penziju nije tražio onda kad je mogao, jer je mislio- što će njemu penzija kad on može raditi. A onda se dogodio moždani, sada radi teško, nitko ga neće zaposliti, a boračku penziju mu sada ne daju. Ne daju mu nikakvu penziju. Kažu, nema pravo na nju. Kažu, nije invalid. A čovjek je fizički radnik, a drugo i ne zna raditi. Kao fizikalac nakon moždanog ne može raditi ono što zna, ali za institucije on nije invalid i nije osoba koja može u penziju. Za nekoliko godina (ako to uopće doživi) moći će dobiti tek prijevremenu, mizernu penziju. Tražio je da mu daju toplice za oporavak. Ne daju mu. Kažu, nema pravo na to. Siromah.
I onda si ja mislim- ja se tu razbacujem, kupujem odjeću koja mi možda i ne treba, kupujem zato što mi se nešto sviđa, a ne zato što mi treba, a ima drugih koji nemaju ni za život. I onda mi bude gorak okus u ustima i nemam volje niti kupovati nešto, jer se loše osjećam. A nisam lovator i nemam puno love, ali opet mi je bolje nego tom siromahu. Pitam se samo kako se osjećaju onda oni pravi lovatori? Ali valjda oni nemaju taj osjećaj srama, njih sigurno ne steže pri srcu kad vide ovakve ljude.
Eto, dogodilo se i to. Početkom kolovoza ove godine preminuo je kolega iz razreda iz srednje škole. Prvi iz razreda koji je otišao. U 34-oj godini. Prerano. Puno prerano.
Prije nekih 2 mjeseca slavili smo 15-tu godišnjicu mature. Bio je i Ćivac. Izgledao je jako dobro i ništa nije naslućivalo na zlo koje će se dogoditi svega 1,5 do 2 mjeseca kasnije. Doduše, nekih 2 mjeseca prije proslave mature bio je u predinfarktnom stanju, svi su se jako zabrinuli, ali kako došlo, tako prošlo. Počeo je paziti što jede, smršavio iako ni prije nije bio debeo i činilo se da će to biti samo jedna ružna epizoda u životu.
A onda mi je prije mjesec dana kolega iz razreda javio tužnu vijest. Ćivac je umro od izljeva krvi u mozak. Svi smo se šokirali. Nekako sam mislila da se to ipak događa starijim ljudima, onima od 60 na dalje, a onda su mi rekli ljudi da znaju sve više i više mladih koji su također umrli od toga. Bilo je brzo i šokantno. Očito, nije imao šanse.
A čovjek je živio sasvim normalan i miran život. Reklo bi se bez stresa. Imao je ženu, dijete od 2 godine i posao asistenta na filozofskom fakultetu, na katedri za povijest. Šta ima u tome stresnog? K vragu i život! Bit će da je bio sazdan od lošeg materijala i tu nije bilo pomoći.
I onda se čovjek pita. Čemu sva uzrujavanja oko gluposti? Čemu paziti na prehranu i neki zdravi život kad ne znaš kaj te može i kad iznenaditi? Ima tisuću ljudi koji žive brže i stresnije i hrane se loše i nezdravo pa dožive puno više godina od našeg Ćivca.
Ćivac, zauvijek ćemo te se sjećati.
Počivao u miru.
Na obljetnici mature razredni kolega poklonio je svim curama iz razreda po jednu ružu koje je prodavala bakica koja s ružama obilazi restorane.
Ružu sam stavila u vazu s vodom. Nakon par tjedana ruža je pocrnila, ali dogodilo se čudo! Iz jednog trna iznikao je jedan novi listić! Pa nakon nekog vremena još jedan, pa još jedan. Na kraju je izrasla cijela grančica s nekoliko zelenih listića. Nisam mogla vjerovati!
To je dokaz da se ruža kojoj su u običnoj vazi odbrojeni dani bori za život. Čak i u nemogućim uvjetima ona je nastojala pobijediti sudbinu. To me posve očaralo i iznenadilo, jer takvo što još nikad nisam vidjela.
Međutim, nakon skoro mjesec dana od primanja ruže, novi listići su počeli crniti i venuti. Šteta!
Protekli tjedan se digla velika buka i počelo se puno pisati o mladim, neobrazovanim, pa i nepismenim Hrvatima. Navodno je razina znanja kod novopečenih studenata porazna, a i njihovi kapaciteti za učenje su se također smanjili. Stanje je, čini se, dramatično.
Nisam u obrazovnom sustavu, iz srednje škole sam izašla prije 15 godina, a sa fakulteta prije 10, pa ne mogu govoriti iz prve ruke, ali ako je situacija zbilja tako dramatična, to je porazno i razočaravajuće. Znam da se uvijek govorilo, čak i u moje đačko vrijeme, da je svaka nova generacija đaka sve lošija i lošija. Očito se sindrom nastavlja. Samo u moje vrijeme se zbilja učilo i to s razumijevanjem i grijalo se stolicu. Netko više, netko manje, netko sve što treba, netko samo ono što ga je zanimalo, ali se ipak učilo. I čitalo se. Puno.
Đaci jesu nepismeni, to sam već davno shvatila. A to je posljedica toga što ne čitaju. To mi je pak posve neshvatljivo. Znam da je lektira dosadna, i meni je bila, ali uvijek nađeš nešto drugo, što ti je zanimljivo, pa čitaš bar to. Npr. Gričku vješticu u osnovnoj školi. Pa nema tko to nije pročitao kad sam ja išla u osnovnjak! Zbilja mi je teško shvatiti da je naša mladež toliko zatupljena kompjuterskim igricama, i-phoeneima i raznom drugom tehnologijom i da je to razlog lošeg učenja. Ako klinci nisu u stanju za ispit na fakultetu pročitati više od jedne knjige, kog vraga onda studiraju? Zar im nitko nije rekao da ići na fakultet znači čitati i učiti? A ne tražiti nekakvo instant znanje. Što je to uopće? To ne postoji. Tu su krivi i profesori koji im dopuštaju da se izvuku s minimumom i meni nije jasno zašto to čine, zašto im popuštaju. Ako održe nekakav standard i razinu znanja, tada će studentima jedino preostati da se tome prilagode, da zagriju stolicu kako treba ili odustanu od fakulteta.
Još se sjećam kako je naša profesorica hrvatskog provjeravala da li je netko pročitao Anu Karenjinu. Tko nije znao odgovoriti na pitanje koje boje je bila haljina Ane Karenjine (ljubičasta), taj knjigu nije pročitao. Uvijek postoje trik pitanja. Studentima i đacima ne treba popuštati zato, jer su lijeni, jer su nekakva tzv. instant generacija koja brzo živi i sve hoće odmah. To su gluposti. Mora postojati neka razina znanja koja je nužna da bi se završio fakultet i na tome se mora inzistirati. Ne znam zašto im se podilazi. Za par godina će i ti ignoranti postati profesori kad završe fakultet. Pa kome će oni predavati ako sami ništa ne znaju? Što će predavati? Tako se krug zatvara. Stvaramo ignorante da bismo stvorili nove ignorante.
| < | siječanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kronika jednog vremena
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Amerikanac
http://putositnice.blog.hr/
http://ribafish.blog.hr
http://denisavdagic.blog.hr
http://rudarka.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://downunder.blog.hr/
http://littleblackbook.blog.hr
http://torontosunshine.blog.hr/
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
http://blogging.blog.hr
Amerikanac
Pjesak u gaĆama
putositnice.blog.hr
ribafish
seoska idila
http://rudarka.blog.hr/